Ljulje Grivec Beriša

Možeš li nam ukratko predstaviti svoj životni put i kako si se uključila u rad na pitanjima romske zajednice?

Potekla sam iz romske obitelji s korijenima na Kosovu, odakle su se moji roditelji 1978. preselili u Maribor zbog posla. Maribor je danas dom najveće romske zajednice u Sloveniji, gdje mnogi, uključujući i mene, pripadamo islamskoj vjeri. Ovdje sam odrasla, pohađala vrtić, osnovnu i srednju školu, višu stručnu školu, fakultet i magistrirala. Odmah po završetku diplomskog studija 2006. godine zaposlila sam se u Centru za socijalni rad Maribor, gdje sam se stalno stručno razvijala. Godine 2014. CSD je prepoznao potrebu za većom podrškom Romima i uveo jedino radno mjesto koordinatorice za romska pitanja u Sloveniji, koje obnašam već deset godina. U svim tim godinama neprestano sam se obrazovala i nadograđivala svoje znanje. Završila sam školu za stručnog suradnika na Socijalnoj komori Slovenije i upisala fakultet, na kojem sam stekla stručnu titulu diplomirane menadžerice u socijali. Ove godine sam odlučila nastaviti studij na magistarskoj razini jer vjerujem da samo znanje može još više doprinijeti uključivanju romske zajednice i poboljšanju njihovog položaja.

Što te je motiviralo da se odlučiš za rad u području socijalne pomoći i podrške Romima?

Već kao dijete željela sam raditi s ljudima i pomagati im da ne doživljavaju nepravde, kao što sam ih i sama doživjela. Iako nisam mogla odabrati početnu željenu putanju obrazovanja, našla sam način da slijedim svoj cilj – raditi u području socijalnog rada. Prepoznala sam da je pomoć Romima izuzetno važna jer se suočavaju s brojnim izazovima, kao što su deložacije, nedostatak obrazovanja i diskriminacija. Moja uloga omogućuje mi da pomažem pojedincima i obiteljima pri integraciji u društvo, obrazovanju i pristupu različitim oblicima pomoći.

Koji su bili najveći preokreti na tvom putu? Je li bilo trenutaka kada si morala stvarno ustrajati kako bi postigla svoj cilj?

Jedan od najvećih preokreta bio je neuspjeli upis u željenu srednju školu, ali sam pronašla alternativni put prema obrazovanju i zanimanju koje me ispunjava. Drugi važan preokret bio je zapošljavanje u CSD-u Maribor, gdje sam se morala dokazati kao predana i sposobna suradnica. Puno truda uložila sam u stjecanje stručne titule i obrazovanje kako bih mogla napredovati. Kao jedina koordinatorica za romska pitanja morala sam više puta dokazivati važnost svoje uloge i boriti se protiv predrasuda.

Jesi li se u svom radu ikada susrela s predrasudama – bilo zbog toga što si žena, bilo zbog toga što si Romkinja? Kako se nosiš s tim?

Naravno, predrasude su prisutne unutar i izvan romske zajednice. Često su Rominje ograničene na tradicionalnu ulogu kućanice i majke, što otežava njihovo obrazovanje i zapošljavanje. I u širem društvu postoje stereotipi o Romima, što otežava njihovo uključivanje u radno okruženje i društvo. Ja sam predrasude prevladala napornim radom, obrazovanjem i ustrajnošću. Svojim radom dokazujem da su Romi sposobni i da zaslužuju jednake prilike.

Kako vidiš ulogu žena u romskoj zajednici i kakve promjene opažaš u tom smislu?

Romske žene su kroz povijest često imale ograničene mogućnosti za obrazovanje i zapošljavanje, ali danas se stvari mijenjaju na bolje. Sve više Rominja u Mariboru uspješno završava osnovnu i srednju školu, a neke se upuštaju i u studije. Također, sve se više uključuju u društvo i tržište rada. Primjećujem i da se romske žene koje su treća generacija rođena u Mariboru često zapošljavaju i žive u mješovitim brakovima. Veseli me da postaju svjesnije svojih prava, samopouzdanije i samostalnije te s velikim entuzijazmom sudjeluju u različitim projektima i inicijativama.

Koji su tvoji ciljevi u budućem radu? Što bi željela postići?

Moj glavni cilj je daljnje podizanje svijesti romske zajednice u Mariboru o važnosti obrazovanja, uključivanja u društvo i zapošljavanja. Također, smatram da je razbijanje predrasuda o Romima u većinskoj društvu izuzetno važno jer će to pridonijeti boljoj integraciji. Gotovo dvije desetljeća sam mladima Romima uzor kroz svoj rad u Centru za socijalni rad. Tijekom tih godina često sam svjedočila dirljivim trenucima kada roditelji u razgovoru sa svojom djecom kažu: "Pogledaj je, ona je jedna od nas, a pogledaj gdje radi. Zato moraš ići u školu, da budeš jednog dana kao Beriša." Takvi trenuci mi daju osjećaj ispunjenosti jer znam da su roditelji prepoznali vrijednost obrazovanja i prenose je na svoju djecu. Time sam se još više približila cilju koji sam oduvijek željela postići.

Što bi poručila mladim Romima i Rominjama koji se pitaju imaju li u društvu jednake mogućnosti za zapošljavanje i napredovanje?

Mladi bih voljela ohrabriti da vjeruju u sebe i svoje sposobnosti. Iako će se na svom putu susretati s predrasudama, važno je da ustraju jer će im obrazovanje otvoriti vrata prema boljoj budućnosti. Neka budu hrabri, neka traže prilike i neka se usude sanjati velike snove. Moj najveći uzor je moja mama, jer je nakon 42 godine rada u tvrtki Henkel (nekad Zlatorog) zasluženo otišla u mirovinu. Po njenom primjeru trudim se biti inspiracija mlađim generacijama i pokazati im da se s trudom i ustrajnošću može postići baš sve.